Es tu cara de niño
you are my reason for being, the meaning of my existence
Image and video hosting by TinyPic
y esa risa nerviosa

20.03.2016.

DVADESETI MART.

Andjele, zivote moj. Sve si moje, da Te nije ne bih ni ja bila to sto jesam. Sreco na svijetu najveca, volim Te zauvijek! Feliz Cumpleanos mi vida!!!

10.01.2016.

Deseti januar.

Treninzi su napokon poceli! Tacnije poceli su Premijer ligi, ali formula je volja! Haha, tako istrcasmo jucer 8km po ovom snijegu (citaj: ledu) brutalnom, staza naravno nije ociscena, bas lijepo. Ali u svakom slucaju, idem i danas :) mislim da je ovo jedna od rijetkih stvari kojoj sam se zaista posvetila u zadnje vrijeme i ponosna sam na sebe.

30.12.2015.

Trideseti decembar.

Nemam posebnu potrebu da sumiram 2015. ali cisto iz navike i nekog jako cudnog postovanja prema ovom svom (malo jadnom u zadnje vrijeme) blogu, mozda i ne bi bilo lose :) Uglavnom, ne znam ni odakle poceti... Docek 2015. bio je zaista fantastican, mnogo divnih ljudi oko mene i u svakom slucaju dernek koji se dugo prepricavao. S tog doceka sam ostala prijatelj sa samo dvije osobe. Doslovno. S ostalih par se jos tu i tamo cujem, a ostali kao da nisu ni bili u mom zivotu. Ove godine sam mnogo voljela. Previse, vise nego ikad. I bila sam voljena i najsretnija na svijetu. Ove godine sam januar prezivjela najbolje do sada, skoro da ga nisam ni osjetila i to je bio predivan pocetak. U februaru sam se prvi put u zivotu osjecala najvoljenijom osobom na svijetu. U aprilu ponovo, a isto tako sam donijela odluku da zelim da sudim. Sestog juna sam se opet sjetila jednog starog prijatelja i nazdravila mu gdje god on sad bio. Juli je bio prilicno zanimljiv, dosla mi je prijateljica iz Amerike, a samo par dana kasnije sam ja saznala da ponovo idem posjetiti svoju drugu porodicu preko bare. August sam provela u Americi i upoznala predivnu osobu koja mi je prilicno obiljezila tu posjetu. Ponovo sam shvatila koliko obozavam ljude koje imam tamo i zauvijek ih volim i jedva cekam da ih ponovo vidim u Junu iduce godine. U septembru sam krenula na seminar za sudije, sredinom oktobra sam i polozila. Takodjer sam upisala novi fakultet i smatram da sam napravila pravi izbor. U mom najdrazem i najljepsem Oktobru bilo je tacno sest godina od 14102009 i ponovo je bila srijeda. Ovo je bio prvi cetrnaesti da nisam napisala post. 26.10. On je dobio malu Elsu. Novembar je bio dosadan i hladan, iako sam radila svoj prvi pravi posao. Decembar je krenuo sasvim okej, ali bih bila najsretnija osoba na svijetu da se nije ni desio. No za to nije ni vrijeme ni mjesto :) Liverpoolu je dosao Klopp, kako stvari stoje mislim da igramo bolje i mislim da se vraca vjera i volja sto je najbitnije. Stevie je ove godine otisao... O tome drugi put. Sve u svemu, godina je prosla prebrzo. Bilo je svega, uspona i padova naravno kao i svake prethodne. Definitivno jedna od drazih godina i ne bih nista mijenjala. Smanjila sam izlaske, krug ljudi na minimum, volim i bivam voljena, treniram i uzivam u tome. I mislim da su se neke kockice poslozile. S roditeljima naravno standardno nije kako bi trebalo biti, ali o tom po tom. Ulazim u novu godinu u vezi, treningu i sa dovoljno obaveza da ne razmisljam o glupostima. Ne zelim nista osim da On bude sretan, i da zadrzim ove prave ljude oko sebe :) Sretna vam nova ljudi, cheers!

04.12.2015.

Cetvrti decembar

Ne znam eto, osjecam se kao da imam zivot pod kontrolom, za promjenu. Studiram, treniram, radim. Napokon su mi dani ispunjeni i isplanirani do zadnje minute, samo sto nisam sigurna koliko je to ono sto sam zeljela i sto zelim za buducnost. Opet s druge strane, ko me pita. Za sad mi odgovaraju obaveze, i to sto nemam vremena za zivot kakav sam vodila do nedavno. Bojim se da je moj "odrasli zivot" poceo mozda malo prerano, ali kad skontam, sve u svemu, prosla sam sve sto sam trebala (i nisam trebala) i sto sam zeljela u zivotu... Tako da, mozda je bilo i vrijeme :)

24.10.2015.

dvadeset i cetvrti oktobar.

Od jucer oficijelno postadoh fudbalski sudija :) Moze li moj Oktobar ljepsi biti :))

25.07.2015.

dvadeset i peti juli.

Ne znam evo, ovaj Tito je ljubav. Mislim kafic Tito. A i onaj pravi Tito je ljubav da ne bi bilo zabune. Ali eto ovo je jedino mjesto u ovom Sarajevu u kojem se osjecam ko kod kuce. Sto li je to tako, ne znam. Ovdje sam provela jedno cetiri godine i jos mi nikad nije dosadilo. Moja mama kad mene jednom u hiljadu godina nazove da pita gdje sam, i ja joj kazem da sam u Titi, ona meni kaze znaci kuci si dobro. Eto to vam sve govori. Ne znam, Tito je ljubav.

22.07.2015.

dvadeset i drugi juli.

Odobrili su mi vizu, aman jesam bila nervozna. Eto trebam iduce sedmice da idem, i bas mi nesto milo :)

21.07.2015.

dvadeset i prvi juli2.

I nema veze sto poslije ko zna koliko vremena pisem drugi post u danu, i nema veze sto se na televiziji vrte reklame vec ko zna koliko sati, i nema veze sto je pepeljara prepuna i sto mi se nimalo ne spava. Nema veze, jer jutro je prelijepo i dan kao svice. Slusam Serbedziju, sjedim ma prozoru i pusim ko zna koju cigaretu po redu veceras. Nema veze jer me jutra vise ne podsjecaju na njega, jer nemam potrebu da pisem njemu niti o njemu. Nema veze jer me ove pticice cine sretnom, i jer se ova dva, vec uveliko domaca psa ispred zgrade, vole. Nista u ovom trenutku nema veze, jer jutro je prelijepo i dan kao svice, i Rade kaze da nece imati s kim ostati mlad ako svi ostare, a ja znam da nije tako.

21.07.2015.

dvadeset i prvi juli.

One of these nights, one of these days
I'll make myself believe,
that I don't belong to you, nor I ever will.

One of these nights, one of these days
I'll admit that it would be easier without you.
Easier, but never happier and never brighter.
I was always an unusual girl,
who never played safe.
I always just ride.

One of these nights, one of these days
I will listen to this crazy mind of mine,
I will leave my heart to you, and follow the sun.
I cannot stay, I was not born to stay.

So one of these nights, one of these days
I'll forget you make me feel alive,
follow the sun and go away.

One of these nights, one of these days
But not tonight, and not today.

16.07.2015.

šesnaesti juli.

Ako mi ima išta na ovom svijetu gore od završavanja papirologije, pa ja ne znam... Al' eto, da mi barem hoće odobriti vizu, pa da se slikam po Amerikama. Usput, ponovo sam se istetovirala. Mislim da neću prestati dok ne prekrijem svaki dio kože na tijelu.

01.07.2015.

prvi juli.

"All that we see or seem is but a dream within a dream." - Edgar Allan Poe

15.06.2015.

petnaesti juni

Da li smo svi, u sustini, samo sjenke proslosti kazace nam beskonacna prolaznost vremena. A koliko nam je ostalo do te spoznaje ljudski um ne moze pojmiti.

28.05.2015.

dvadeset i osmi maj.

Toliko dugo nisam ovdje bila, da sam se bojala da se neću moći sjetiti šifre... Ništa više nije isto. Osim činjenice da i dalje ne mogu reći da sam zaista, istinski sretna. Ne znam ni zašto sam ušla večeras ovdje, a isto tako ne znam ni zašto nisam ulazila tako dugo. Mnoge datume nisam zabilježila, mnoge ljude nisam spomenula, a sve se promijenilo. Možda nekad smognem snage da vam ispričam svoju priču, ali ne sada. Sada samo želim da me prestane boljeti glava, i da me ujutru probudi sunce. Ništa više.

08.01.2015.

osmi januar.

Samo kratko sam te spomenula prošli put, a bio si najveći dio mog života u proteklih godinu i pol. I jesam, pružila sam ti sve, ali i dalje zaslužuješ mnogo više. Istina je da sam i ja zaslužila puno, puno više od onoga što si mi pružio, ali meni je i to malo bilo dovoljno.

Dvadeset i osmog augusta dvije hiljade i trinaeste godine sam te vidjela prvi put u životu. Četiri dana poslije, prvog septembra, si me prvi put poljubio. Ondje na onoj klupi kod banke, i od tad nikome nisam dala da sjedi na toj klupi. Deset dana poslije više nisi bio tu. Nije me to pogodilo, nisi bio bitan. I nisam čak ni pomislila na tebe do sredine oktobra kad si se javio da mi kažeš nešto na račun Njega, što mi nije bilo smiješno. Sredinom novembra si me ponovo poljubio, ponovo nisi bio bitan, ali si sada ti bio taj koji je zvao na druženja. Period  do sredine januara ni ne pamtim, jer opet nisi ti bio u prvom planu, niti sam slutila da ćeš ikad biti. Ali su onda nekad počeli naši konstantni izlasci, trenuci sreće, momenti ljubavi, vrlo malo suza i najviše smijeha. Tad nekad sam počela da osjećam nešto prema tebi, mada sam to sama sebi pokušavala sakriti. Sjećam se jednom smo sjedili kod S., kad sam se naljutila na tebe, i onda si prišao da me grliš i ljubiš i osjećala sam se tako tvojom. Otišla sam tad da spavam, a ti si došao za mnom. To mi je bio prvi put da sam spavala u nečijem naručju. Sjećam se tvog osmijeha kad si se ujutro probudio pored mene. Isto tako se sjećam i rođendana kod Z. kad si njoj rekao da me voliš, samo eto tako dok sam sjedila i radila ništa. Sjećam se je tu noć uslikana i naša slika koju najviše voliš. Jednom sam se i napila toliko da sam morala otići u sobu da legnem, i sjećam se da mi je M. sutra rekla da si svakih pet minuta ulazio da vidiš kako sam. Sjećam se i kad si me zvao da dođem, pa kad je Matrix rekao da te nikad takvog nije vidio, i da si me tu noć otpratio kući i poslao poruku za laku noć. Jednom si mi rekao i da bi ubio za mene. Sjetim se često prvog maja, i one kafe prije mog odlaska, i toga što si me nazvao milion puta u tih pet dana; a onaj šećer od tog dana i dalje čuvam. Sjećam se i rođendana kod F. i vjenčanja, i prvog plesa uz Blues Before Sunrise, i taj prsten još uvijek čuvam. Sjećam se i kad smo išli u Goražde, i zakasnili na autobus, i znam da sam tad iskoristila priliku da ti uzmem onu Espana majicu, u kojoj i dan danas najviše volim da spavam, a one druge dvije čuvam jer ne smijem da ih operem, jer i dalje mirišu na tebe. Sjećam se i one noći kad smo sjedili i kad si zamalo počeo plakati jer si pričao o starom, i kad si mi onako najiskrenije nego ikad do tad rekao da me voliš. Sjećam se i utakmice protiv Argentine kad si došao i kad smo zatvorili ko zna koju kafanu u nizu. Sjećam se i kad smo proveli tri noći i tri dana zajedno, i kad si mi rekao da ne znaš više ni da spavaš bez mene. Sjećam se da mi se srce slamalo jer nisam mogla da budem tu kad je to bilo sa starim, jer znam koliko si ga volio, i sjećam se da sam tada odlučila da će moje dijete nositi njegovo ime. Često se sjetim i kad sam prvi put noćila kod tebe, i da sam te gledala kako spavaš i budiš se stalno i zoveš me da legnem. Sjećam se i kad sam ti brojala benove, i i dalje pamtim da ih ima stotinu i sedam, i i dalje pamtim onaj koji si mi poklonio - onaj koji najviše voliš, tačno kod srca. Ne mogu nikad zaboraviti one noći provedene u kafani s tobom, jer su mi to najdraži izlasci. Sjećam se i kad smo bili u wannabe Makarskoj, i da smo se pobili tu noć, i da si me pustio da pobijedim kad smo se trkali. Sjećam se i kad sam molila Milića da pravi svirku, jer ga toliko voliš. Sjećam se i kad sam ti rekla da bih išla s tobom i na kraj svijeta, i kad si mi zato pustio pjesmu. Sjećam se i kad si rekao da mene niko ne smije dirati, pa čak ni pričati sa mnom jer sam ja tvoja. Sjećam se i kad smo sami ostali u gradu, i dernečili do ujutru i kad si u taksiju rekao samo svoju adresu, ni ne pitajući me jel ja idem kući jer se podrazumijevalo da idem kod tebe. Sjećam se i da sam ti napisala onu ceduljicu i ostavila na stol da te nešto u stanu podsjeća na mene. Sjećam se i kad si me pitao je li zaslužuješ najbolje uz onu pjesmu. Sjećam se i lave moj, i beba moja i mala. I znam da mi je uvijek bilo najdraže kad bi mi ti rekao da sam najljepša. Sjećam se i kad je F. rekao da bih ja bila "vrh treba" da se počnem sređivati, i kad si ti rekao da me ne mijenjaju jer sam ti ovakva najljepša i da me neko ne ukrade. Znam i da sam s tobom najviše bila ja, i mogla sam pred tobom sve na svijetu. I pred tobom i s tobom. Često zamišljam onu našu kuću na selu, mene kako sviram harmoniku, nas kako sjedimo na terasi i gledamo naše petero djece kako se igraju. Voljela sam tu idilu. Voljela sam način na koji si me gledao, i voljela sam to što si ti meni bio jedini. Voljela sam i kad zaspiš pored mene sa svojom rukom na mom licu, i voljela sam držati te za ruku. Voljela sam to što si me znao i to što sam ja tebe znala bolje nego iko.

Sve što mi je od toga ostalo je to što znam da znaš da te niko nikad neće voljeti kao ja, niti te bolje poznavati. Ostalo mi je to što si mi rekao da sam ti najbolji drug, i to što ću te zauvijek voljeti. Ostalo mi je to što si moje prvo sve, i što barem znam da ćeš me se, ako ništa, po pjesmama pamtiti. Ostalo mi je sjećanje na naše uspomene, par izgovorenih riječi, hiljadu slika, par majica, privjesak i prsten. Ostao mi je ožiljak od tebe koji će zauvijek da boli na bilo koju pjesmu Vatrenog Poljupca, na pjesmu Jeleni umiru sami i Blues Before Sunrise, na miris Jack Daniel's-a, Marlboro Flavor i sve što je ikada imalo veze s tobom. Ne znam kada će doći septembar, a da se tebe ne sjetim. Ne znam ni kada će proći dan, da se tebe ne sjetim, jer me sve što postoji podsjeća na tebe. Ko zna šta bi bilo da te nisam srela na de Luci, i ko zna šta bi bilo da ti se nisam javila tog četrnaestog decembra, kada je naša priča završila... A ako treba da se sretnemo, srešćemo se. Možda za godinu, možda za pet, možda u nekom drugom životu.

06.01.2015.

šesti januar.

Dugo, predugo nisam ovdje ništa zapisala, a nekada je pisanje bilo veliki dio mog života. Ali 2014. godina je zaslužila rekapitulaciju na meni posebnom mjestu, i to će i dobiti.

Januar ko januar, počeo je grozno, bio grozan i tako i završio. I dalje ga mrzim.
U prošloj godini sam upoznala previše ljudi, ali samo je par njih ostavilo veliki trag i samo par njih je i dalje tu. Reći ću da sam proživjela prošle godine previše stvari da, čak i kad bih pokušala sve da ih predočim u riječi, ne bih uspjela. 2014. je bila produženi nastavak druge polovine 2013. što je dovelo do toga da bude jedna od najboljih godina mog života. Zavoljela sam. Iskreno, luđački, onako kako se samo voli prva ljubav, i sa njim sam proživjela sve, i sa njim sam mogla sve i volim ga, iako je sada to gotovo, voljeću ga zauvijek. Zauvijek ću da čuvam naš prvi septembar, i one tri majice, privjesak i wannabe prsten, smatraću se udatom sve dok se zaista ne udam, i čuvaću sve naše prelijepe uspomene dok me bude. Također sam stekla prave prijatelje, ljude koji su se sa mnom smijali, plakali, pili, veselili, ružili me i voljeli me. Isto tako sam se riješila ljudi koji nisu zasluživali da budu dio mog života. Smatram da sam odrasla, sazrela i u neku ruku se promijenila. Ono što se nije promijenilo je moja ljubav prema Njemu. On je ostao tu gdje jeste, na prvom mjestu. Prešao je u Milan, odmah sam znala da to nije bila dobra ideja, jer Italija ni po čemu nije za Njega, ali bilo mi je drago što je otišao iz Engleske, jer je to vodilo onome gdje je sad - kod kuće. U Atleticu, ondje gdje Ga najviše vole i poštuju, i gdje se On najbolje osjeća. Što se Liverpoola tiče, jako sam razočarana igrom i kompletnom situacijom u klubu. Prošla sezona je bila promašaj, iako smo se eto vratili u Ligu Prvaka, to što smo prokockali tu šansu mi nije teško palo jer vjerujem da je bilo teško poslije toliko godina ponovo biti tu. Pogodio me odlazak Carraghera, Aggera i... Bože i dalje ne vjerujem da Stevie odlazi. Jednom davno sam se zarekla da ću prestati da pratim utakmice kada on ode, i došao je taj trenutak...
Voljela bih da mogu reći više, i da mogu prenijeti sve detalje i da mogu zabilježiti sve momente. Ali čuvam ih i nosim sa sobom zauvijek :)
2015. je počela relativno dobro, proslava Nove godine je bila u svakom slučaju bolja nego proslava prošle, sad čekam da prođe januar, i da prođe ovo raspoloženje s kojim se jedva nosim. Toliko eto, ako postoji još uvijek osoba koja me se sjeća i čita ovo, sretna Nova :) Cheers!

14.10.2014.

četrnaesti oktobar.

Danas je pet godina. Tačno pet godina, a sjećam se kao da je bilo jučer. I zauvijek ću da se sjećam, tvoj će broj na koži zauvijek da me podsjeća na Tebe, na tu noć, na sve što mi značiš. I volim Te i nikad nije prestalo, i nikad neće prestati. 14102009

10.08.2014.

deseti august.

Tužno je kako se sve ustvari raspadne u trenutku. Nešto stvarano relativno dug vremenski period.

03.08.2014.

treći august.

Bilo bi tako lijepo kad bih mogla u riječi pretvoriti sve ono što mi on znači i sve ovo vrijeme koje provodimo skupa... ali, ne mogu. A na kraju krajeva i ne želim. Zbunjena sam, ne znam šta želim, a ne zna ni on... Mada, nikad mi ni s kim nije bilo kao s njim, i zaista je poseban i mislim da ga volim. Iako sam sretna samo kad sam s njim, a tako mi fali kad nije tu... to je toliko malo za razliku od onoga što zaslužujem.

28.06.2014.

dvadeset i osmi juni.

Hiljaditi post posvećujem Tebi. Jer Te obožavam, zauvijek.

19.06.2014.

devetnaesti juni.

Nisu dobro igrali. Jednostavno su im nametnuli svoju igru i Holanđani i Čileanci, i tu nam je bio kraj. Žao mi je jer On nije dobio više utakmica da zablista, ali šta je tu je.

18.06.2014.

osamnaesti juni.

¡Viva España!

13.06.2014.

trinaesti juni.

Interesantno je to kako imam ovaj osjećaj svaki put pred utakmicu prvenstva. Svaki put isto iščekivanje, nervoza, sreća, ljubav. Sve ponovo, uvijek. Pa kad čujem onu himnu najljepšu, pa kad se sva naježim... Još samo malo.

10.06.2014.

deseti juni.

Ja ne mogu više dočekati ovo Svjetsko, hajde hoće li taj petaaaaaaaak višeeee

08.06.2014.

osmi juni.

Poznajem je samo od 22.08.2013. Dakle 290 dana, 6960 sati, 417600 minuta i 25056000 sekundi. Da li je moguće da za jedan tako relativno kratak vremenski period zavoliš nekoga toliko da bi bio u stanju uraditi ama baš sve za tu osobu? Mislim da je ona živi dokaz toga. Toliko me čini sretnom, da mi bukvalno dan bez nje nema apsolutno nikakvog smisla, i toliku mi snagu daje da to riječima nije opisivo. Volim je beskrajno, zato što je tako posebna i zato što smo iste, a u suštini toliko različite. Volim je sa svim njenim vrlinama i manama, i obožavam način na koji prihvata moju ljubav, i na koji je ona sama pruža meni.

06.06.2014.

šesti juni

A danas ću za tebe da budem najljepša. Tebi za rođendan. Jer te volim i dalje, i dalje sam tu, i dalje te čekam... Iako znam da nećeš doći. Sretan ti rođendan, querido.

27.05.2014.

dvadeset i sedmi maj.

Voljela bih da je blogger ono što je nekad bio.

Danas je peta godišnjica, a četrnaesta otkako su zajedno.
I dalje su jedini razlog moje vjere u ljubav. I zauvijek će biti :)

17.05.2014.

sedamnaesti maj.

A dosta je prošlo od zadnjeg posta, dosta se izdešavalo, toliko ljudi je došlo i otišlo iz mog života, da sada kada bih počela da pišem... ne znam kada bih završila. Vrijedno je spomenuti da osoba za koju bih nekad dala sve što imam, nije više tu. Otišla je, zamijenila me, i to je okej. Nije bilo, ali sada jeste i to je bitno. Sada je tu ona, koja mi upotpunjava svaku minutu postojanja i to je okej. Jer je volim. Još je vrijedan spomena, on. On kojeg imam isto onoliko koliko ga nemam, i kojeg volim isto onoliko koliko ga i ne volim. I sve je tako komplikovano, a toliko jednostavno... Standardno ja. Njima je ove godine trofej bukvalno iskliznuo iz prstiju, i teško mi je, teško im je, i boli. Ali igrali su predivno cijelu sezonu, i borili su se i trudili, i dalje ih volim, i to je bitno. A On... Eh za Njegov rođendan sam mu poklonila tetovažu. Njegovu devetku, istu, na istom mjestu, da Ga volim zauvijek i da me podsjeća na Njega dok ne umrem. Njega, opet standardno, volim svake sekunde sve više i više, i dalje je jedini kojem se uvijek vraćam u kojeg zauvijek vjerujem. A ostalo... Ostalo će proći. I bol, i depresija, i tuga, i suze. Držim se za ono malo svjetlosti što je ostalo :)

28.01.2014.

dvadeset i osmi januar.

Nisam mislila da cu ovo ikad reci, ali... Danas je lakse nekako. Lakse je nego prosle godine, i ovaj januar je bolji bio od proslih... I boli, uzasno boli, ali.. Naucila sam, sa sigurnoscu kazem, da zivim s tim.

09.01.2014.

deveti januar.

mrzim januar. pa cak i ovaj deveti.

27.12.2013.

dvadeset i sedmi decembar.

Lijepo je imati nekoga ko ti uljepsa dan samo jednom rijecju ili osmijehom. Samo nije lijepo kad je taj neko hiljadama kilometara daleko...

09.12.2013.

DEVETI decembar.

A veceras je bas nekako tuzna noc.

07.12.2013.

sedmi decembar.

Kad znas da si uvijek nekome drugi izbor, ne preostaje ti nista drugo nego da ostanes zauvijek sam, i ne vjerujes nikome. Nikome!

02.12.2013.

drugi decembar.

samo.budi.ovdje.

28.11.2013.

dvadeset i osmi novembar.

Zasto nikad ne mogu da se drzim necega? Sve me prolazi, i ono za sta se ponadam da nece... Ipak na kraju tako bude. Nemam apsolutne volje ni za sta. Poznat osjecaj, opet isti period, opet prokleta zima. Ne razumiju ljudi zasto je ne volim, jebi ga. Ne volim snijeg, ne volim ni novembar, ni decembar, ne volim nista sto je blizu januaru. Ne volim ni dvadeset i osmi, ne volim nista sto me podsjeca na taj najgori period zivota. I onda pored svega toga sto ne volim, probudi se u meni taj odvratni, bezvoljni osjecaj. Probudi se ono moje nista. Ona praznina koju niko ne zna da popuni. Trudila sam se da nekoga prihvatim tu, da nekoga pustim da bar pokusa ispuniti to nista... ali ne ide. Prodje. Uvijek me prodje ta zelja za srecom.

13.11.2013.

trinaesti novembar.

I vec tako odavno nista osim Njega nema smisla.

07.11.2013.

sedmi novembar.

Da li za sve nas ustvari postoji neko? Ili smo svi samo Balaseve izbjeglice iz besmisla...

01.11.2013.

prvi novembar.

Ispratila sam svoj najdrazi Oktobar u divnom drustvu, na jos boljem party-u, na divan nacin:) Hurry up and come back, my dearest!

27.10.2013.

dvadeset i sedmi oktobar.

A ja vec odavno nemam o cemu da pisem...

20.10.2013.

dvadeseti oktobar.

Ono prije dvije noci nije bio trenutak slabosti. Bila je prava, istinska, umiruca bol. Nisam nikad mogla ni sanjati da cu se onako osjecati zbog nje. Zbog one koja mi je sve na svijetu. Dosta je.

17.10.2013.

sedamnaesti oktobar2

Nije uredu, nista dodjavola, nije uredu. O cemu se radi? O tome sto ne znam ko sam. O tome sto mi falis, sto mi fali tvoje razumijevanje i tvoje rijeci, i tvoje 'cuvaj se, ima svega'. Falis mi jebo ga. I mozda i nismo provodili sve vrijeme ovog svijeta zajedno, ali bio si tu. I bilo je lakse. Sad te nemam, nikako. Nicijom krivicom, jednostavno te nemam. Nemas zelju da me slusas, nije ti bitno... uvijek sam se pitala je li ti ikad i bilo bitno. Svaki put sam dolazila do zakljucka da jeste, bilo ti je jebeno bitno, bilo je. Onda kad si mi prvi put rekao da me volis, kad si mi rekao ono sto samo ti znas i niko vise, kad si mi vjerovao kao nikome, kad si mi rekao da bi... da bi, jebo te, ubio za mene. Volio si me, vjerovao si mi, i prokleto si bio tu. Fizicki si bio prisutan. Sada nisi, i boli jebem mu. Boli. Falis mi da prodjes sa mnom sve sto prolazim, jer, jebem mu, prolazila sam i ja s tobom. Sve. Sve prepreke, granice, prilike. Sve. A sad se osjecam kao da te gusim. Vjerovatno je tako. Izvini, izvini zato.

17.10.2013.

sedamnaesti oktobar.

Boli me to sto ne igra, pa i ne mogu da gledam te utakmice. Ne mogu, previse ih volim, a ne mogu. Kako sebicno... A zmajevi odose u Brazil.

13.10.2013.

cetrnaesti oktobar.

Imam osjecaj da mi je svake godine post na ovaj dan isti, osim sto se mijenja broj godina. Cetiri godine, zivote. Cetiri godine, a i dalje kao da taj dan prozivljavam svaki put kad se sjetim. Kad se sjetim suza, drhtaja, zime, zvijezda... i, zivote, onog Tvog osmijeha. Onog koji cuvam zauvijek, koji sam prisvojila i ne dam ga nikome. Poslije ovog dana, bila sam Ti opet blizu, najdrazi. Gledala sam Te kako igras, kako blistas, osjetila sam Tvoju blizinu, bio si Tu. Ali ovaj datum, ovaj Cetrnaesti ne dam nikome. Cuvam jedno mjesto poslije ovog datuma, za onaj dan kad Te upoznam. Kad saznas sve. Kad saznas koliko te obozavam, volim i koliko disem za Tebe. Do tad cu svakog Cetrnaestog da Te volim najvise, i vise nego do sad... Ako je to moguce. Sve si moje, da Te nije ne bih ni ja bila to sto jesam. Moj ponos, moja zvijezda vodilja, moja sreca, moj zivot. A kunem se, volim Te vise od zivota. 14.10.2009. - 14.10.2013.

10.10.2013.

deseti oktobar.

Ne znam kako da opišem svoja osjecanja. Nekako bi trebalo da mi je stalo, i da me ne boli kurac za to sto me je zamijenila. S druge strane, mozda sam i zasluzila. Ali to je moje, uvijek nalazim nacin da krivim sebe za nesto sto su drugi uradili, i uvijek ce tako i biti. To je posljedica toga sto sam u nekim prethodnim situacijama zaista ja bila kriva, ali sada... Sada znam da nisam, a opet se krivim. Da li je ona svjesna toga sta mi je uradila? Sta je napravila od mene? Ja mozda jesam prije govorila kako sam bezosjecajna i hladna, i mozda sam prije puno vise kalkulisala i proracunavala... Ali to je sve bila samo prica, i nikad zapravo nije bilo tako. To sam sebi priznala tek nedavno. A sada, sada je zaista tako. Mozda ne u svim situacijama, ali u ovoj konkretnoj-da. Razmisljala sam dugo o ovome prije nego sto sam zakljucila da je tako. Mislila sam da je do Oktobra, mislila sam da je do nekih drugih osoba u mom zivotu, mislila sam opet da je do mene, da je do mog ponasanja. I onda je to sve palo u vodu, kad sam odlucila da otvorim oci i prihvatim stvari onakvim kakve one jesu. Ona je izabrala, ona je odlucila, ona se promijenila - i to je mene promijenilo. Ja nisam bila uvijek upravu, nisam uvijek bila najbolja i svetica. Grijesila sam, jesam. Ali sam se uvijek nekako trudila da ispravim svoje greske, a i kad sam grijesila znala sam da grijesim. Nisam poricala svoje postupke, rijeci i ponasanja. Ona... Ona i dan danas ne vidi sta je uradila i kako je ustvari izabrala. I dalje smatra da nije birala, da ne moze da bira, da je to drugacije. Nije draga, nije drugacije. Probudices se jednog dana i shvatiti da sam u ovoj situaciji bila upravu, i da si pogrijesila. Nadam se da taj dan nece doci prekasno. A ti... Tebi sretan rodjendan, zelim ti sve najljepse i provedite se lijepo sutra; i to je sve sto imam da ti kazem.

08.10.2013.

osmi oktobar.

Hvala ti sto si bas ti ona starija sestra koju nikad nisam imala. Happy Birthday:)

06.10.2013.

sesti oktobar.

Imala sam priliku veceras da razgovaram sa covjekom kroz cije redove sam zivjela, i koji je jedan rijedak primjer da pravi ljudi postoje. Inteligentni ljudi, bez predrasuda, otvorenog uma, opusteni i oni koje bi svi mi pozeljeli da imamo u svom zivotu. On je covjek cije rijeci bi u nekom drugom univerzuumu vrijedile i promijenile toliko stvari, a ovdje su samo neki sitni redovi, neke stranice, i predstavljaju samo bunt, prolaznu fazu i nista vise. Steta je za danasnje drustvo sto nema vise osoba poput njega, steta je sto se njegovim stihovima ne vode danasnji lideri. Velika, velika cast mi je bila imati priliku upoznati ga, voditi neku konveraciju s njim nekih pola sata, dati mu do znanja da nas ima koji ga zapravo razumijemo i slazemo se sa njegovim stavovima i idejama. Fascinirana sam zaista, i puna utisaka iako mi nije prvi put da ga upoznajem i slusam. Ali prije je sve bilo tek onako formalno zbog vremenske restrikcije, medjutim veceras smo sjedili onako nekih pola sata i pricali kao da se poznajemo deset godina. Selic Marko, hvala ti za umjetnost, hvala ti za ljudskost :) 05.10.2013.

04.10.2013.

cetvrti oktobar.

Eto koliko sam glupa, ne mogu ni sama sebi odrzati obecanje da cu pisati post svaki dan... Sta mi se desava? ...

02.10.2013.

drugi oktobar.

Odlucila sam da cu svaki dan u Oktobru napisati post. Tek onako, jer zelim da uzivam u njemu.

01.10.2013.

prvi oktobar.

Dobro mi dosao, najdrazi.

30.09.2013.

trideseti septembar.

U ovako losem danu, uz svu ovu kisu izvire na povrsinu i sva moja melanholija. Zelim samo da mi dodje, da zagrljeni sjedimo, pijemo ness od vanilije, jedemo "Samo ti" od jagode, slusamo Galiju i Bolero, i da se smijemo i budemo sretni. Mrzim kisu.

29.09.2013.

dvadeset i deveti septembar.

Jos malo pa si tu, najdrazi moj mjesec... Jeseni moja.

27.09.2013.

dvadeset i sedmi septembar.

Dugo se ceka ona kap koja ce preliti casu, jer dugo prastamo i pravimo se da ne vidimo. Dugo se trazimu u tom medjuvremenu, i dugo, predugo lazemo sami sebe. Moja casa je vec odavno prepuna, i vec odavno cekam tu kap. Mislim da je danas prelila casu. Mislim da nema smisla, i da se ne vrijedi vise truditi. Ne zelim.

26.09.2013.

dvadeset i sesti septembar.

Our past defines who we are.

15.09.2013.

petnaesti septembar.

Ne postoje rijeci kojima se moze opisati ovo nesto sto imamo. Ovaj odnos, ovo sve. Ona je tako ja. Toliko se slazemo, i toliko odgovaramo jedna drugoj. Provodimo noci i dane skupa, pijemo, smijemo se. Dijelimo sve, ali sve sve sve. I neki dan nam se desila prva svadja, i da to nismo rijesile tako brzo kako i jesmo, mislim da bih izludila. Bukvalno je jedan dan prosao, i isto ko da mi je pola mene falilo. Cudno je to sve, ne znam. Nisam vjerovala u ovakve stvari... Nije nas odnos takav da bih joj mogla reci ovo sve sto pisem i zelim napisati, zato i pisem... Ali, zaista, ona mi je starija sestra koju nikad nisam imala :)

08.09.2013.

osmi septembar.

Sinoc nisam bila dobro, i trebalo mi je da me nazove. Jer je rekao da hoce. Ali nije. I neka nije. Cinjenica da ne bi dosao bi me samo jos vise sjebala. Danas sam bolje:)

04.09.2013.

cetvrti septembar.

Evo vec cetvrti dan sam u vezi. Svidja mi se i zelim da potraje. Toliko:)

26.08.2013.

dvadeset i sesti august.

Ljubavi moja, pisem Ti po ko zna koji put. Pisem Tebi, i o Tebi, jer nemam kome i o kome drugom. Pisem jer samo Tebe volim, i pisem jer ne mogu nista drugo. Jer pisem da se sjecam, i da Te zauvijek pamtim, jer znas, rijeci ostaju zauvijek. Napisane, izrecene, onako iskrene, iz duse. Ne mogu napisati vise od rijeci, a i Bog zna da Te volim vise od zivota. Da Te iz sekunde u sekundu volim sve vise, i da ne mislim vise na Tebe. Ne, ne moram da mislim. Ti si tu, sa mnom, uvijek, i zauvijek. Ne u mislima, u dusi, s lijeve strane, u srzi, i ne ides nigdje. Ne dam Te nikome, i ne ides dalje odatle. Nista mi na svijetu nije jasno, ni za sta vise ne mogu sa vecom sigurnoscu reci, osim da cu Tebe da volim zauvijek. Traje vec predugo da bi se promijenilo, i ne zelim da se promijeni. Ti si onaj razlog, koji svi traze, Ti si ono svjetlo kojem se svi nadaju, Ti si ono nesto. Nesto moje, neobjasnjivo, neshvatljivo, ali tu je. Tu si, zauvijek.

16.08.2013.

sesnaesti august.

Danas poceh radit. Eto ga i prvi posao, sto me krenulo, tetovaza, posao, A DJE MI JE MOMAK

13.08.2013.

trinaesti august.

Prije tri dana sam uradila prvu tetovazu, double infinity. Cekam 20.03.2014. da uradim i svoju devetku:) Njegovu devetku. Njemu za rodjendan:)

10.08.2013.

deseti august.

Odavno sam navikla da se sve sto dotaknem raspadne, i za sve za sta sam rekla 'zauvijek' nije bilo ni blizu tome. Svemu dodje kraj, svemu. Ono cemu se nadam je da i ovo moje 'nesto' sto me veze za Njega nece nikada da nestane, i da moja sreca kad Ga vidim nasmijanog nikad nece prestati. Poslala sam, pa sta bude.

01.08.2013.

prvi august.

Danas su tacno dvije godine, stotinu osamdeset i dva dana, cetiri hiljade tristo sezdeset i osam sati, dvjesto sezdeset i dvije hiljade i osamdeset minuta, petnaest miliona sedamsto dvadeset i cetiri hiljade i osamsto sekundi otkako je otisao. Volim Ga onoliko koliko mi fali, beskonacno.

22.07.2013.

dvadeset i drugi juli.

Danas, kada me Ona zapratila na twitteru, bila sam najsretnija na svijetu. Jucer me je odobrila, a danas zapratila nazad. I to je treci put da sam Mu tako blizu. Blizu sam Mu sada, i preblizu. Sada imam priliku, da joj posaljem sve ono sto zelim Njemu da kazem. Sada... Sada, ne znam. Moram ovo dobro isplanirati, i pametno odigrati. Gracias, belleza.

20.07.2013.

dvadeseti juli.

Danas mi drugarica prica kako ne vjeruje u ljubav, i kako misli da nikada nece biti u stanju da voli... Takva sam i ja, pred ljudima. Bilo kome cu reci da ljubav ne postoji i da ne vjerujem u nju. To im govorim, jer niko ne bi shvatio. Ne bi shvatili razlog moje vjere u ljubav. Ne, to nisu moji roditelji, ne to nije niko iz moje blizine. To je nesto sto ja nosim sa sobom u dusi, u srcu, zauvijek tu sa lijeve strane. To je Njegova ljubav s njom. To su njih dvoje, koji su zajedno otkako se znaju. I jeste, ja ne znam sta se desava iza njihovih zatvorenih vrata, i jeste mozda je suludo slijepo vjerovati nesto u sta ne mozes da se uvjeris. Ali, tako je. Ja vjerujem. Vjerujem da postoji to nesto, i taj neko s kim mozes imati to nesto. Vjerujem u njih dvoje, i vjerujem da ce zauvijek ostati zajedno. Vjerujem, jer vjerujem Njemu. Vidim mu oci kada je sa njom, vidim sa kakvom ljubavlju je gleda. Divim im se, zaista se divim njihovoj ljubavi i toliko je prizeljkujem. Divim se odanosti, divim se posvecenosti i sreci. I zahvaljujem Bogu jer je tako, jer je On sretan. A sam Bog zna da mi je Njegova sreca i najbitnija. Oni su stvoreni jedno za drugo, i ne moram ih poznavati da bih to mogla reci. Ne moram, briga me za sve sto drugi kazu, ja to osjetim. Osjetim Njegovu srecu, i volim Ga cijelom svojom dusom.

13.07.2013.

trinaesti juli.

Zasto me bolan nerviras, provociras, sve mi ovo namjerno radis? Zasto ne zelis da pricas sa mnom kako treba, jebo te trudim se zar ne vidis koliko se trudim... Falis mi, previse mi falis i dzaba koliko god me ti tjerao od sebe, znas da necu otici. Znas da cu zauvijek biti tu? Ti meni nisi bio u stanju obecati, ali ja tebi jesam. I obecavam, ponovo. Zauvijek.

11.07.2013.

jedanaesti juli.

Cekala sam opet neki poseban datum da Ti opet pisem... Cekala sam ovaj jedanaesti juli. Prije tri godine... Sjecas se? Povrijedjen si bio... Usao si pred kraj i.. Nisi mogao. Nisi to bio Ti. Tada sam bila ponosna na Vicente-a, jer Ti je dao sansu; ali u isto vrijeme sam strepila jer bi se mogao opet povrijediti. I tako je i bilo. Plakala sam, sjecam se, od srece zbog Njih i od boli jer nisam znala kako si Ti. Sjecam se kao da je jucer bilo, kada je sva paznja bila usmjerena na Pedra, koji ti nije dodao onu loptu. A mogao si dati gol, mogao si opet sve usutiti jednim potezom. Ali Pedra od tog dana ne mogu ocima da gledam, on je prvi igrac reprezentacije u kojeg sam razocarana da boli. Ali nema veze. Poslije toga se izdesavalo mnogo stvari, mnogo promjena, mnogo suza se isplakalo, mnogo osmijeha... Ali ono sto je najbitnije jeste da si Ti, najdrazi, jos uvijek tu sa moje lijeve; da me iz dana u dan cinis sve sretnijom, i da Te volim vise nego ikad. Ne moze niko nikad da Te voli kao ja. I ja sam toga svjesna, ne moze ni mene niko da razumije. I toga sam svjesna, i sa tim sam se pomirila. Ne vrijedi pricati ljudima o nadljudskoj ljubavi. Ne vrijedi pricati onima koji ne vjeruju, i kojima je svako razmisljanje povrsno. Volim Te, jedini. Volim Te.

09.07.2013.

deveti juli.

Ponekad ja ovako sjednem pa razmisljam sta da pisem, sta da kazem kad je vec sve receno negdje, od strane bilo koga. A i sta god da kazem nije od neke velike vaznosti, ni meni, ni nikome. Zivim dan za dan, ne planiram nista. Slusam Lanu del Rey, mnogo u zadnje vrijeme. U vezi sam.

08.07.2013.

osmi juli.

Malena, ne mogu da vjerujem da punis cetiri godine danas. Sjecam se dana kad si se rodila, sjecam se da je propustio utakmicu, sjecam se Njegovog osmijeha, sjecam se koliko je bio sretan. Zelim ti da budes zdrava i sretna, ostalo vec imas. Sretan ti rodjendan mrvo mala:)

02.07.2013.

drugi juli.

Doslo je vrijeme da napisem nesto. Mislim da je proslo i previse od zadnjeg puta kada sam zaista pisala. Vratila sam se u svoje Sarajevo 22.6. istu noc otisla na koncert Halida Beslica, napila se ko idiot i rekla da necu vise nikad. Tada mi je dosla i Dzen, i on je bio tu.. I uprkos svemu sto se desilo tu noc, bilo je divno. Ne znam kako da vam opisem svoj zivot u ovom trenutku. Tako sam, izmedju nikoga, zarobljena u nekim svojim mislima i odlukama, i ne znam. Nista ne znam. Osjecam se tako slijepo, i tako zaludjeno. Donosim tako glupe odluke iz nekih cisto mojih hirova. Zaljubljujem se, a ne smijem. On je poseban. Drugaciji je, znam. Govorila sam to i za neke osobe prije, ali sada je to to. Sada vidim pravo znacenje te rijeci. Njegova poruka me nasmije ama iste sekunde, nebitno sta je napisano. Kad ga vidim onako najljepseg i kad smo sretni i kad se zezamo, taj bih trenutak zaustavila i zivjela u njemu zauvijek. Isli smo u petak zajedno na koncert, i bilo mi je idealno. Moram prestati. Ponasam se kao da mi je deset godina. Ne smijem se zaljubiti, a pogotovo ne u njega jer meni treba neko da me cuva, a on je izasao iz veze duge tri godine, i povrijedjen je. I ne moze da me cuva. On je naisao u pogresno vrijeme, i nadam se da cemo se mozda sresti u nekom drugom zivotu. A On... eh Njega volim i dalje, najvise na cijeloj planeti. Njega obozavam, i za Njega bih dala zivot. Neke se stvari nikada ne mijenjaju.

19.06.2013.

devetnaesti juni.

Dosao i je i taj famozni devetnaesti juni, letim kuci ako Bog da za sedam sati. Dobro, prvo za Washington, necu kuci prije subote, al kontate sta ocu da kazem. Bilo je uspona i padova, ali sigurno cu ovu godinu da pamtim i prepricavam i cuvam od zaborava. Nezaboravno, i opet bih se prijavila bez ikakvog razmisljanja. Jedino mogu da se zahvalim koordinatorici i trenerima i profesorima i prijateljima i host porodici. Toliko iskustava i toliko prijateljstava i poznanstava sam stekla, ne mogu opisati koliko sam se promijenila, ja bih rekla na bolje ali o tom po tom:) Falice mi sve. Toliko

10.06.2013.

deseti juni.

Sjedim ovako, u pola cetiri ujutro i razmisljam o cemu je moj zivot, ustvari. Ne dodjem do nikakvih zakljucaka, onda tako malo se nerviram. Pitam se za sta sam ja to stvorena, i gdje mi je proslo sedamnes i po godina zivota? Na bloggeru, jebenom fejsu, tviteru, tamblru, stid me pisati na kojim sve drustvenim mrezama posjedujem akaunt. Tacno mi dodje da sve te iste tako i pobrisem, i da zivim neki drugi zivot. Mozda.

07.06.2013.

sedmi juni.

Dugo nisam pisala o Njemu kako treba. Znala sam sta se desava s Njim sve ovo vrijeme, i stvarno sam bila upucena. Samo nekako nikada nisam smjela da pisem, nisam smjela da budem slaba. Toliko se stvari desavalo, i jedino sto me je drzalo zivom je bio On, uvijek. I ne mogu da pisem, jer znam da cu da pisem o losim stvarima. Uvijek je tako. Ne mogu pisati koliko me cini sretnom, jer ne mogu opisati svoju srecu. Ne mogu rijecima iskazati koliko me sretnom cini Njegov osmijeh ili pogled ili samo Njegovo postojanje. Ali veceras, veceras sebi dajem pravo i da placem, i da se smijem dok placem. I da slusam, i gledam intervjue i citam izjave i gledam slike. Veceras mi nedostaje. Veceras mi nedostaje onako kako mi nedostaje u januaru. Onako bolno. Veceras Ga volim, vise nego ikada.

03.06.2013.

drugi juni.

Veceras pricam s njom, i posto cuvam sve razgovore s njim od Septembra 2011 do Aprila 2012, ta neka era MSN-a; citam joj to, i smijem se iako mi se place kao nikad, i sve mi neka knedla u grlu, a ne smijem da placem jer ce jos vise da me boli. Rodjendan mu je za cetiri dana, a meni samo u glavi kako smo ga prosle godine slavili zajedno. Kako nisam otisla sa roditeljima u Austriju, samo da bih mogla biti tu na taj njegov dan, i kako smo sjedili u Drustvu i onako pijani pjevali, i smijali se. Sjetim se kako smo se tu noc slikali, i to je jedina nasa zajednicka slika. Sjetim se kako su mu ukrali telefon, kako je govorio kako je glup, a ja ga grlila onako kad smo sjedili na onim stepenicama ispred kafane. Kako me je pogledao kad je zasvirala svaka pjesma koju smo nekada zajedno slusali. Kako me je tjerao od sebe dok je povracao, jer nije htio da ga gledam takvog, pa kako me nisu pustili da ostanem s njim i rekli mi da idem kuci... A ja se brinula, i zvala sve moguce brojeve da dodjem do njega... Skontam da je to prosle godine bilo, a danas sjedim na drugoj strani svijeta i citam nase razgovore, a on ko zna sta radi i ne misli na mene nikada. Ne znam ni kako da mu cestitam rodjendan, i ne znam ni kako da pocnem da mu govorim sve sto imam da mu kazem. Da mu kazem koliko mi fali, i koliko mi jos uvijek znaci. Da nema veze sto se godinu dana nismo culi, ali da bih i dalje za njega sve uradila. Ne znam kako da mu kazem da ga volim i da ne prodje dan da mi ne padne na pamet, i da me i dalje sve na njega podsjeca... Ona mi spomenu onu noc kad smo lezale u mom krevetu, i mirisale njegov suskavac, onda sam shvatila da i dalje mogu da se sjetim kako je mirisao. Mogu da se sjetim svakog trenutka, svake rijeci, osmijeha, suze, svadje, pjesme, setnje, izlaska, problema... Svega. Sjetim se onih ogromnih rijeci koje si mi upucivao i ne mogu da razumijem kako si mogao da zaboravis sve. Hah, sjetim se kad si me nazvao da me pitas sta ima... Samo si me pitao sta radim, bez apsolutno ikakvog razloga... I kad si mi onaj jedan dan rekao kako sam lijepa. I kad smo stajali u onom prolazu na Alipasinu, i pusili Drinu Lajt. Kad si me natjerao da izadjem i hodam s tobom po Buljakovom, i kad smo sjedili kod osnovne na Alipasinu i slusali muziku. I kad si mi prvi put rekao da me volis, i da te poznajem, i da me poznajes, i da cemo biti sretni jednog dana. Svega se sjecam, i koliko si me puta povrijedio, i koliko sam onu noc plakala. Kad sam na sred Ferhadije stala jer sam bila toliko slomljena, i nisam mogla da hodam i nisam smjela dalje jer nisam znala sta cu ako bih te vidjela. Tu noc sam mislila da sam te zauvijek izgubila, ali javio si se opet, kao da si znao. I sve sam ti oprostila. I sve ti oprastam, koliko si me puta povrijedio i naljutio. Sve ti oprastam, zato sto bih sad sve dala za jedan tvoj zagrljaj, za jednu tvoju pjesmu, za jedno tvoje 'cuvaj se, ima svega'. Sve bih dala da mi kazes opet one rijeci, ili da mi barem kazes da ih se sjecas. Sve bih dala da mi samo kazes da me nisi zaboravio, i da se jos uvijek sjecas koliko smo sretni znali biti, i koliko smo sretniji mogli biti... Sve bih dala da te jednom pogledam u tvoje najljepse zelene oci, i da te zovnem querido, ljepotice, najljepse moje... Ne znam, ne mogu.

30.05.2013.

trideseti maj.

JEBEM TI BLOGGER I PICKU MATERINU. Zadnjih 18 dana su pobrisali, a ja se ne sjecam sta se desavalo -.- znam da ce 23.5. da mi bude zauvijek u sjecanju.

06.05.2013.

peti maj.

Feliz Cinco de Mayo! Ovi Amerikanci sve ove praznike slave, nema veze sto nisu Americki... St. Patrick's day je veci praznik u Americi nego u Irskoj. Samo da im je piti... Nego, ja prezivljavam ove dane uz svoja tri odbrojavanja; skola zvanicno zavrsava za 22 dana, na utakmicu idem za 17, a kuci sam za 44. V. mi mozda dolazi ovdje do mene i tome se radujem.

02.05.2013.

drugi maj.

U nedjelju sam isla u Chicago sa ovom svojom organizacijom i sa ljudima koje sam toliko zavoljela, i koji su mi toliko uspomena ugravirali u sjecanje u samo par puta koliko smo se sastali. U nedjelju smo cijeli dan hodali i zezali se, pili Espresso iz Starbucksa i zalili se sto nije kao nasa kafa.. Pa i poslije citavog dana hodanja, do cetiri ujutro sjedili u sobi i tracali amerikance, kao i svaki put kad se vidimo. Pa smo u ponedjeljak ne znam ni ja koliko sati proveli u sobi za sastanke, pa smo i na pauzama sjedili i pjevali one nase pjesme... Sjecali se kako smo isto tako sjedili i u St. Louisu i u Iowi, i kako smo se svaki put sve vise i vise zblizavali. I onda smo plesali kolo, i smijali se onima iz Gruzije, i sjedili na balkonu na lezaljkama i jeli pistacije. I onda smo onako svi zavrsili u jednoj sobi i opet pricali i smijali se, i uzivali u trenutku. Pa smo se bojali da nam se detektor dima nece upaliti jer smo onako ko debili na prozoru pusili. Pa su u 6 ujutro skoro svi zaspali, a mene moja V. sminka na krevetu. I onda smo se slikali... I smijali, opet. Tako smo onda otisli na onu kao obalu, sta li vec. Pa smo sjedili, pili kafu iz Starbucksa i jeli sladoled na obali... Grlili se, opet smijali, i napokon rastali. Ko zna kad cemo se opet tako svi sastati...

28.04.2013.

dvadeset i sedmi april.

Jebem ti i blogger.ba i sve sto uz to ide. Ba, kakvi su ovo novi blogovi? "Cool stvari za djevojcice i djecake" , "Najbolje replike Louis Vuittona" ? Ljudi ba, halo? Sta se desilo sa onim svim divnim bloggerasima, sa ljudima koji su fakat pisali postove? Bolan, prije cetiri godine sam ovdje dosla i stekla prijatelje s kojima i dan danas pricam. Za to je blog sluzio nekad; i da si medjusobno pomazemo i da se smijemo i zezamo, jebem ti ovaj mentalitet na sta smo mi spali. Joj kako sam se naljutila. Ok, cao

25.04.2013.

dvadeset i cetvrti april.

I zasto sada places, strance, kada znas da joj nije stalo? Zasto klecis pred njom, i tako indirektno joj govoris koliko ti fali i koliko te vrijedja sto sada u toj istoj sobi sjedi s njim? Zasto ne mozes preci preko toga, kao i preko svega sto si uvijek? Zasto, strance? Zasto je drugacija? Ne znam, strance, ali ja mislim da je sa svakim bilo moguce sjediti u mraku uz muziku i dim cigare... Mislim da je sa svakim bilo moguce voziti se daleko u noc, i pjevati dok vas grlo ne zaboli. Ili samo pjevati i smijati se i plesati... Zasto taj isti stranac u tebi ne moze sada naci nekoga drugog, s kim ce moci zagrljen da lezi i prica do ujutro... Pa da se probudi i napravi joj dorucak i prica neke gluposti o smijanju i dugama i novim nadanjima. Nije li to, strance, moglo biti drugacije odigrano? Znas i sam da jeste, zato i pokusavas sada da joj nabijes osjecaj krivice da bi i ona shvatila da te je pustila preblizu i da ne moze bez tvojih prstiju na njenima dok se vozite.. opet... daleko u noc. Da li ces ikada naci nekoga poput nje, strance? Da li mislis da ce neko znati da te nasmije kao ona? Znam da znas da ona vec jeste... Ona je vec nastavila dalje, a ti... A ti ces, strance, samo da se sjecas. Sam. Kao i uvijek. Zauvijek.

21.04.2013.

dvadeseti april.

Jos 60 dana. Mogu ja to

15.04.2013.

petnaesti april.

24 years ago, gone but never forgotten. Today we all stand together. No matter what religion, race or nation you are; no matter what team you support, we all just want one; JUSTICE FOR THE 96!

12.04.2013.

dvanaesti april.

Pretvarajte se da je Sedmi April, jer je sedmog mom blogu bio cetvrti rodjendan:) Wiiiii. Al' oprosticete mi, znam, jer sve o cemu razmisljam je taj Dvadeset i Treci Maj. Vidjecu Ga, opet, ljudi... Ja jos svjesna nisam.

04.04.2013.

treci april.

Vidjecu Ga. *Dvadeset i treci Maj*

28.03.2013.

dvadeset i osmi mart.

A ako uspijem ovo sto planiram.. Eh pa... I da, tetoviram double infinity sa mamom, cim se vratim:)

20.03.2013.

dvadeseti mart.

Cekala sam da bude ponoc u Londonu, samo da bih Ti mogla ovdje posvetiti par beznacajnih rijeci. Rijeci ne mogu opisati srecu koju Ti zelim, nemoguce je opisati cak moju srecu na ovaj dan, jer je prije dvadeset i devet godina na svijet doslo bice koje meni znaci vise od zivota. Ovo je drugi rodjendan po redu koji Ti cestitaju oni u plavom... Ja mislim da ja jos uvijek nisam toga svjesna, bez obzira na to koliko vremena je proslo. Ti ces uvijek biti neciji zivot, moj zivot, moje sve. Moja si vjecna zvijezda, i zauvijek ces sijati bez obzira na mjesto gdje se nalazis, ili na to kako igras... Sretan Ti rodjendan, jedino moje, volim te vise od zivota.

11.03.2013.

jedanaesti mart.

Mislim da je moj blog ovdje zasluzio nesto sto vrijedi procitati... Mislim, nesto kao kvalitetno, kao sto je nekad bilo. "Kao sto je nekad bilo", koja ironija... Pisacu. Danas.

10.03.2013.

deseti mart.

Za tacno deset dana Mu je rodjendan... I mislim da zasluzuje da Mu posvetim nekoliko redova ovdje prije toga. Ja nisam u stanju vise da opisujem moja osjecanja prema Njemu. Otkako sam ovdje nisam imala priliku konstantno da Ga pratim, i da gledam utakmice.. I za razliku od nekih drugih stvari koje su se zbog toga na gore promijenile; moja ljubav prema Njemu je samo jos vise porasla i prerasla sve moguce barijere i granice i prelazne tacke. Nema vise. Nista drugo osim Njega ja ne volim, niti vjerujem da ce "biti bolje" ili sta vec. Jedino On me nikada do sad nije natjerao da odustanem, tj. da odustanem od jedinog zivotnog cilja; a to je da On sve ovo sazna. Da sazna koliko mi znaci i koliko Ga obozavam. No matter where he is.

04.03.2013.

treci mart.

Hej uveliko mart, a ja mu nisam dobrodoslicu pozeljela :P Ma nista, samo cekam dvadeseti, ostali me ne zanimaju:) Dobro i deveti i deseti malo... Ali eto, nemam sta da kazem, sve s njom je izgleda stvarno zavrseno, i s njim isto, i sa Queridom i sa svima s kojima je nesto kao bilo, da tako kazem :) Bilo mi je tesko, a sad mi je svejedno. Dok njega, na neki nacin, cuvam kraj sebe-dobro je. Daleko od toga da ga imam, i da racunam na njega; ali je tu. I one HM porukice koje mi uljepsaju dan, i one gluposti i sitnice... To je za sad tu:) A kad se vratim, vidjecemo... 110! :)

26.02.2013.

dvadeset i peti februar.

Htjela sam da sacekam par dana da se situacija smiri, i da vidim na cemu smo. I nema veze sto sam se unistila jucer sama u kuci...... I zaspala, i glava me boljela poslije, ali dosla sam do nekih zakljucaka. Izgubila sam svoju drugu polovicu, onu koja me je znala bolje nego sto sam samu sebe znala, i onu koja me je razumjela i trudila se da me razumije iz dana u dan... Zapravo, izgubila nije prava rijec, "pustila" se vise uklapa. Ja sam odlucila, to je bila moja zelja, jer sam ja rekla da je nikad u zivotu necu tjerati da bira. Zato odlazim, sama, da ona ne bi morala birati. Otkako sam otisla, sve se promijenilo, ona to ocito ne vidi; ja vidim. Ja se drugacije osjecam. Povrijedjena sam njenim izborima i odlukama,cak i nekim stavovima i rijecima. A najvise sutnjom. Trudila sam se par puta, rekla sam joj sta mi smeta, ali i dalje nije shvatala. Razumijem sve kroz sta prolazi, apsolutno, ali nista od toga nije razlog da mene zapostavlja, i da ja budem drugi izbor. Mozda zvuci sebicno, i neka zvuci. Imam svako pravo da budem sebicna, jer je ona moja. I uvijek ce biti, i ja cu uvijek da je volim ko da mi je rodjena sestra, jer smo takav odnos i imale. Zao mi je sto nas je ona samo tako otpisala i sto je sve ovako zavrsilo. Mozda za nju nije... Mozda misli da je ovo samo jos jedan u nizu mojih 'ispada', kakvim ih je vjerovatno smatrala. Ali nije. Ja sam odlucila da ovako bude:) Lose mi je bilo. Plakala sam, nisam spavala, bila sam rastresena danima; dok nisam odlucila da je dosta. Dosta je trosenja mojih, realno dragocjenih, zivaca na nesto oko cega se druga osoba uopste ne trudi. Hvala Bogu, barem imam s kim sve to da dijelim. Dzena moja je tu. Mogu cak i reci da imam i S. na neki nacin... Dosta sam 'prijateljstava' zavrsila i shvatila da su potpuno bezvrijedna dok sam ovdje... Ne mislim sada na nju, jer ne daj Boze da bih za to rekla da je bezvrijedno, daleko od toga. Ali npr. Querido. S njim sam totalno zavrsila. Mozda sam ga voljela, mozda sam se podcjenjivala zbog njega, mozda sam radila za njega stvari koje ne bih ni za koga drugog, i ako ikad to zaboravi-nek' je njemu na cast. Ali i s njim je gotovo, jer mu nije stalo. Vjerovatno mu nikada nije ni bilo stalo:) Nema veze, opet kazem, svejedno mi je. Opet cu, po ko zna koji put, svoju utjehu da nadjem u Njemu i Njegovoj sreci:)

24.02.2013.

dvadeset i treci februar.

Valjda tako sva velika prijateljstva zavrsavaju... Life sucks, and then you die.

23.02.2013.

dvadeset i drugi februar.

Nista nije kako treba :) Danas sam znala da cu veceras biti lose... I, voala, tako i bi.

21.02.2013.

dvadeseti februar.

Ja stvarno nemam o cemu da pisem.

17.02.2013.

sedamnaesti februar.

E ba raja, sretan mi rodjendan! Posto tramvaj osnuje taj bend, ja bih da mi on nesto otpjeva. Falaa, pusa

07.02.2013.

sesti februar.

Krenulo me veceras s pisanjem, pa reko da i ovdje sta naskrabam.. Rekoh pisacu o suboti, a Boga mi ne mogu... Previse se toga izdesavalo, a ustvari se nista nije desilo(?) haha.. Uglavnom bilo je interesantno. Od tad se cujem s jednim likom, slatkica je prava, onako fin poprilicno, zezancija, gotiva i to. Nista, davno sam od ljubavi odustala, ne svidja mi se niko dovoljno da se trudim i sta cu eto. Dobila sam dvicu iz nekog kviza iz trigonometrije, pa su maloprije hostovi srali, jebo ga kviz. Boli me ba briga. A oni ne kontaju... Ocjene su mi normala. Kosarka mi je zavrsena. HVALA BOGU. Toliko me umorilo to sve.. Danas mi je bio zadnji trening, sutra aBd zadnja utakmica, i tako... Bilo je stvarno lijepo poznavati sve te djevojke i trenere... Iako mi je oduzelo tonu vremena, bilo je divno iskustvo i ne zalim ni minute :) Vracam se kuci za 136 dana ako se ne varam, i ne znam jos uvijek jesam li sretna sto se vracam ili tuzna sto cu sve ovdje da ostavim. Tako sam nekako navikla na ovu rutinu, i volim hostove i svu novu familiju i sve ovo ovdje mi je priraslo srcu, ali isto tako mi zaista fali Sarajevo i moje sve tamo... Nemam vise sta da pisem, ne desava se nista specijalno da bih mogla pisati o tome. Eto toliko, ljubim vas sve, iako me samo Edina i Dzeneta citaju hahah :$

04.02.2013.

cetvrti februar.

U subotu sam se straaaasno provela! Pisacu sve.. Cim stignem, ne znam gdje sam od svakakvih obaveza svega mi haha. Ljuuuubim vasssssss

02.02.2013.

prvi februar.

That bastard is finally gone. Welcome, February:)

29.01.2013.

dvadeset i osmi januar2.

Danas je bilo relativno dobro. Sinoc nije, oh sinoc nije nikako. Ne znam sta bi bilo sinoc da ona nije bila tu, da se nije slucajno ranije probudila... Kao da je znala. I plakala sam, s njom, opet. Kao za Novu 2012... Samo sto sada nije bila tu da me grli i da place sa mnom. Ali nisam bolje, niti cu ikad biti. Niti ce mi ikad biti svejedno, niti cu ikad moci reci da mi ne fali. Uvijek ce da fali, On i sve sto veze za Njega. On je pripadao tu, i otisao je, prosle su dvije godine otkako je otisao... Dvije godine... Dvije, jebene, godine. Fali mi. Nisam spavala sinoc, nisam spavala danas, vjerovatno necu spavati ni veceras... Jer ne mogu, bojim se da cu sanjati... Opet Njega, da cu sanjati sve golove i Njegove oci... Njegovih ociju se bojim, bojim se jer ih razumijem i previse. Ne mogu... I just, can't.

29.01.2013.

dvadeset i osmi januar2.

Danas je bilo relativno dobro. Sinoc nije, oh sinoc nije nikako. Ne znam sta bi bilo sinoc da ona nije bila tu, da se nije slucajno ranije probudila... Kao da je znala. I plakala sam, s njom, opet. Kao za Novu 2012... Samo sto sada nije bila tu da me grli i da place sa mnom. Ali nisam bolje, niti cu ikad biti. Niti ce mi ikad biti svejedno, niti cu ikad moci reci da mi ne fali. Uvijek ce da fali, On i sve sto veze za Njega. On je pripadao tu, i otisao je, prosle su dvije godine otkako je otisao... Dvije godine... Dvije, jebene, godine. Fali mi. Nisam spavala sinoc, nisam spavala danas, vjerovatno necu spavati ni veceras... Jer ne mogu, bojim se da cu sanjati... Opet Njega, da cu sanjati sve golove i Njegove oci... Njegovih ociju se bojim, bojim se jer ih razumijem i previse. Ne mogu... I just, can't.

28.01.2013.

dvadeset i osmi januar.

Prije dvije godine sam, mogu slobodno reci, prezivjela jednu od najgorih, ako ne I najgoru, noc u mom zivotu. On je, sluzbeno potpisao, a meni je bukvalno od tog dana sve krenulo na dole... A kasnije I Njemu; sto je u svakom slucaju puno gore. Tu smo gdje jesmo, ja prazna, sa puno, previse, neke tupe boli; On sa zeljom da se vrati ... Volim Ga, I uvijek cu, iako stvarno ne znam sta o tome da mislim. Molim Boga da mi da snage da prezivim danasnji dan, a sa ostalo cu se sama pobrinuti. Jedini, mnoge si iznevjerio, mnogi su Te proklinjali i mrzili; a ja Te branila pred ljudima I voljela uvijek vise od sopstvenog zivota. Ali vec dvije godine je, na mjestu koje je nekad sve moje najdraze povezivalo, sada samo rupa. Praznina I tisina. Sad si tu samo Ti, uvijek I zauvijek. Poslije onoga sto sam vidjela, Oni su jos vise ispod. Nema niko izmedju, samo praznina, koju si Ti napravio; zatim ispunio. Falis jedini, falis sve vise svaki dan; a sto mi vise falis, to Te vise volim. Obozavam, mi vida. Ali ovaj dvadeset I osmi ce svaki da boli, I svaki sljedeci januar mrzim sve vise... 28.01.2011 - 28.01.2013. Da jos nije prestalo, da nikad nece prestati... mi numero nueve de Liverpool; para siempre.

25.01.2013.

dvadeset i peti januar.

Prezivljavam jos jedan januar, polako ali sigurno. Cim ode, gad prokleti, pisem sve sto se desavalo :)

21.01.2013.

dvadeset i prvi januar.

Svaki dan mi se nesto novo desi... Ali jucer, eh jucer cu da pamtim. Zauvijek. VaEm <3

13.01.2013.

trinaesti januar.

brb, prezivljavanje januara u toku


Stariji postovi